Sensoria

Koliko dugo možete da hodate po trnju?Onako jakom,oštrom i rasutom u nedogled oko vas.Nikada nije nemoguće hodati samo je pitanje imamo li dovoljno veliku želju da nastavimo dalje.  Da li preboljeti nekoga znači izbrisati njegov lik iz sjećanja ili samo potisnuti ona stara osjećanja negdje duboko u baruštinu svega onog ružnog što nam se dešavalo;

ili pak ostaviti prazna slova na papiru u bezuspješnim pokušajima da opišemo onaj osjećaj kada ni sami

nismo sigurni u ono što osjećamo.Oće li osjećanja nestati onoga trena kada papiri sa mastilom dogore u kaminu samo ako budemo vjerovali u to.

Krhotine stakla na užarenom podu.Nemogući spoj osjećanja;strah i ljubav,mržnja i bol i tako se nastavlja niz isprepletahih slika prošlosti. Kao na brijegu prekrivenom prvim snijegom,mladim i nejakim koji nestaje onda kada to najmanje očekujemo,mlade stabljike trave zelene od sićušnih zrakova sunca koje se jedva probija kroz oblake; kao onaj zaprepašćen putnik na nepoznatoj ruti koji lagano gubi tlo pod nogama; kao zvijezda koju iznenadi zora- prekid.

Lagane kapi suza

slivale su se niz obraze,crvene od bijesa. Koliko samo neprospavanih noći i mamurnih popodneva sam dobila na poklon od tebe;pokloni od neprocjenjive vrijednosti,bez materijalne egzistencije ali dovoljno jaki duhom da me natjeraju da padnem.Svaki pogled,bič koji udara. Papir i slova na njemu,samo slova;trag običnog mastila koje vremenom blijedi.Bez značenja i bez pozdrava

Put koji se nastavlja,izmjenjen za tebe i mene. 

I brdo,visoko i nedostupno, mora se zaobići.